Odavno ne pamtimo ovako težak tjedan hrvatskog sporta. Počeo je razočaranjem u Cardiffu, nastavio se oproštajem na Sljemenu, kulminirao nokautom u Manchesteru, a završio tragedijom u Poreču. Prva faza razočaranja glede nedobivanja EP 2012. pomalo splašnjava, no na površinu su isplivala brojna zanimljiva pitanja. I odbila se o aroganciju čelnog čovjeka HNS-a…

Vlatko Marković s ponosom je isticao kako se hrvatska kandidatura za EP 2012. sastoji od preko 13.000 stranica. Samo nekoliko sati nakon odluke o domaćinu tog natjecanja, 27. kolo 1. HNL privuklo je na tribine hrvatskih stadiona jedva 6.000 gledatelja. Dvije stranice po glavi za svakoga od njih bile bi taman da obrišu prljave stolice i imaju što čitati na poluvremenu.

S gubitkom ljudskog života neusporediva je bilo kakva druga nesreća. Kroz takav kontekst treba gledati i “tragedije” kojima se proglašavao gubitak organizavije EP-a 2012. u nogometu, Janičin konačni oproštaj od aktivnog skijanja ili CRO COP Mirkov stravični nokaut od kojeg je cijela Hrvatska zastala na minutu i pomislila na najgori ishod po život.

Tragedija je ipak nešto drugo. Tragedija je kad čovjek pogine zbog tuđe pogreške. A to se dogodilo na auto-utrci u Poreču. Iz te perspektive lakše se nositi i s nekim drugim temama.