Vaterpolski “regionalizam” kao ideja provukao se kroz glave naših “vodometnih” autoriteta prije godinu-dvije. No, kao što često za vaterpolo znamo reći da je “sport inteligentnih” (ne nužno zato što se nogometom bave gluplji ljudi, nego zato što vaterpolisti u bazenu ne mogu osigurati egzistenciju, pa uglavnom većina njih treba i fakultetske diplome), tako su se i ovog puta ljudi koji vode hrvatski vaterpolo ponijeli inteligentnije od primjerice – košarkaša.

Pustili su drugim sportovima da eksperimentiraju, a s obzirom kakav je rezultat na hrvatske klubove, natjecanja i atmosferu općenito ostavilo šest godina košarkaškog regionalizma, skloni smo vjerovati da su drugi sportovi naučili lekciju, bez da su se morali “opeći”.
Jer ako postoji sport u kojemu naša liga može dokazano parirati čitavoj Europi bez iznimke, onda je to samo i isključivo – vaterpolo. Zato je tužno, da ne kažem bezobrazno slušati neuke priče koje su posljednjih tjedana izronile s dna bazena, kako “hrvatskom klupskom vaterpolu treba više”. Kakav nonsens.

Hrvatski je vaterpolo od hrvatske samostalnosti u Hrvatsku donio 9 (devet!) europskih trofeja, od čega 6 (šest!) titula prvaka Europe.
Raspršenih na 4 (četiri!) različite adrese.
Još 5 (pet!) puta hrvatski su klubovi igrali u finalima europskih kupova, polufinala i četvrtfinala da ni ne brojimo. Konačno – ta i samo ta liga stvorila je svjetske prvake.
Hrvatski klupski vaterpolo do dana današnjeg je na najvišoj cijeni u Europi.

Treba li isticati da je Jug aktualni prvak Europe, da se poigravao s ovogodišnjom konkurencijom osiguravši četvrtfinale Lige prvaka prije od svih? Da je jedan Šibenik, trenutno trećeplasirani klub hrvatskog prvenstva, osigurao plasman u finale LEN Kupa, izbacivši na putu višestruko bogatije klubove.

Možda će zvučati hrabro, ali hrvatski vaterpolo ima najširu bazu od svih europskih država, uključujući i rezultatski neprikosnovenu Mađarsku. Hrvatska ima osam ozbiljnih klubova (makar različitih mogućnosti), što nemaju ni novcima krcate Španjolska i Italija, da ne govorimo o Srbiji ili Crnoj Gori, s kojima bismo trebali ići u “vaterpolski regionalizam”.

Vaterpolo u Hrvatskoj ne svodi se samo na bazene u glavnom gradu, poput Budimpešte ili Beograda. U Hrvatskoj se vaterpolo igra u Dubrovniku, Zagrebu, ali i u Splitu, Šibeniku, Rijeci, a uskoro će i u Varaždinu.
Vaterpolo ima svoju publiku, klubovi između sebe imaju desetljećima građene rivalitete i nitko ih nema pravo srušiti nekim umjetnim natjecanjima koja neće ni privući publiku, ni povećati kvalitetu, a ni učiniti vaterpoliste milijunašima. Onaj tko to sanja – u krivom je sportu.

Uz Jug i Mladost, hrvatski vaterpolo nose tri splitska velikana, čijim izdancima su iz godine u godinu krcati i Jug, a posebno Mladost. Riječko Primorje nikad nije dignulo ruke od vaterpola, a Medveščak je u radu s mladima pokazao da misli na budućnost. Što reći o Šibeniku, koji je opstao u “progonstvu” u Splitu, a onog trenutka kad su dobili minimum uvjeta (čitaj – bazen), pomeli su europsku konkurenciju u LEN Kupu.

Što hrvatski klupski vaterpolo namjerava dobiti “rezanjem” baze, kao što je napravila košarka? Komu je u interesu hrvatski vaterpolo svesti na dva kluba, na što nam je danas svedena košarka? Ako smo morali žrtvovati košarku da bismo “spasili” ostale sportove – možda je i vrijedilo?

Hrvatska vaterpolska liga je za europski vaterpolo ono što je španjolska liga za nogomet. HVS je imao pameti i hrabrosti napraviti prave poteze u reprezentaciji, stoga nema razloga ne vjerovati im da će prave poteze povući i u klupskim vodama. Ne rušite ono što vrijedi!

Ne uništavajte jedinu ligu kojom smijemo “prijetiti” svakome, ali baš svakome u Europi.